...carpe diem...učinite svoje živote iznimnima
19.11.2006., nedjelja
|
ah, evo još jednog mrava, umiljatog, kupi mrvice moje bulimije tako ljupko ...otvorit ću vrata da izađe smrad otrova i smrad ustajalih suza sa obraza...  Strah nekako mi se sviđaju današnje zrake ja sam ulizica vremenu, pomno raščupane kose svejedno je što su donijele današnje zrake, samo mi se sviđaju tebe nisu skakavac je donijeo jednaki strah, da ću, ako zatvorim oči na trenutak, biti proždrijeta vremenom- proždrijeta vremenom Strah da neće te donijeti sljedeći okretaj sata Strah je iscijeđen potočićem niz nogu djevojčice sa nožem u oku pucači vatre pod krevetom prepustiti ću se kratkom trenutku maštanja u danu koji je izrezbaren bolesnim motivima tuge i ustajalosti Strah od usamljenosti tu gdje sjede sjećanja zagrljaji, miluju me Strah jer te usamljenost neće donijeti... popeti ću se na vrh litice i baciti u ponor trenutke sadašnjosti. |
31.03.2006., petak
Sjećanja
 Noć sjedi pored mene i guta bijes, opet te mrzim i svijeće stoje u zrcalu, a lica krvare bol ih grli i baca slike unakaženog sjećanja. Munje i bljeskovi, izgoreni jezici naši dani, zalutali zelena polja i svadbe cvrčaka u hladu jablana ''Ne želim otići...'' - riječi lažljivca Ljupki osmjeh kao poljubac kopriva snaga me napuštala od tvoga dodira, padala sam kao opijena dama u meko naručje naša maštanja urušena da li su uopće i postojala? Sunce je donijelo tvoj iznanadni odlazak dječače u svili lažan dan... kao da ne postoji okrenuta leđa ne vide pozdrav, uzdah tako ponosan koraci kao poljupci kopriva, nikad se više neće vratiti. |
08.03.2006., srijeda
Bijele maramice
 Bljesak oluja suze žalosnice, bijele maramice po putu razasute puška na ramenu glava u zavoju, devetnaesta godina u njegovu osmjehu slika putene djevojke na zemljanom podu misao na kućna ognjišta ... kao da nisu već odavno posivila mukli udarac tijela njegovog hrabrog prijatelja bljesak oluja i smrt od bijesnog hitca rastresena duša, ubojstvo sasvim nepoznata čovjeka, a što ako i njega čeka njegova voljena bljesak oluja i dolazak u poznato mjesto poderana zastava na srušenom koplju i bijele se maramice još uvijek vuku po podu koju je ostavila njegova dragana? stara kuća ugašeno svijetlo i zatvorena vrata kuca, ali se ne čuje topot koraka nema veselja djece, tek tihi vjetar šumi bljesak oluja pucanj i kućne stepenice uprskane krvlju lavež pasa i posljednje riječi: ''čuvaj se sine, voli te tvoja majka''. |
15.02.2006., srijeda
|
Ostala u tvojim očima, neka čudna masa ljudi... strašna i lažljiva, u neistraženim prostorima naših uzaludnih traganja a i vino, u neiscjeđenim grozdovima... sanjive misli Dioniza. Opit ćemo se grimiznim voskom i njime ugrijat vene možda nam se otvore posljednja vrata i krajnja vizija naših traženja. Učinit će ti se da te dotakla svilena haljna vile... ali ne boj se, to je tek dodir čarobne vještice što na odsjaju zvijezde sjedi u naručju svoje gole prijateljice Otresi sjaj sa ramena Lezi na ove prosute ružine latice i reci kako ti se krv u žilama skorila? Voliš li bol? Da, ona oslobađa Spojila nas je u jedno tijelo životinja, njezin zadovoljni osmjeh stavio nam je na lica vječne krinke sretnika... i nemogućnost otkrivanja pravi smisao naših lomova... |
10.02.2006., petak
Uspavani Bog
|
Sklopljene ruke čekaju presudu na tamjanom ugušenoj zvijezdi svjetleći vragovi u patnji iščezavaju... gnjevno izrezbaren tvrdi pod i ostaci njihovih crvenih prstiju. Usne se razmiću da izgovore riječi potrebne za spas, ali ništa drugo doli muk izlazi muk glasniji od cviljenja odškrinutih vrata dna. Užasnute oči pjegave djevojčice bulje u iscjeđeno lice majke njezine isprepletene kose oštrog mirisa, njišu se u tišini vrćeg zraka. A umoran Bog od đavolje igre, odlazi na počinak i tek lagano se prenuvši zbog tanašnog jecaja i razbuktale vatre Uljulja se u mekani krevet oblaka. |
03.02.2006., petak
Šaman
|
Urlik šamana krvavih dlanova, topot konja iza njegovih leđa slika budućnosti rođena iz lišća. Truli križevi ostavljeni na ledini, zemljani grobovi pepelom posuti. Razrušeni domovi i ognjišta siva, ugašena vatra dahom svevišnjih bića njihovi šapati kao osvetnička pjesma, sve glasnija je bila u dolini jelena... Na samrtničkoj postelji šaman tiho mrmlja svoju posljednju molitvu snažnom vladaru divljina... |
27.01.2006., petak
...
|
zeleni stražari plavi osmijesi crne suze Proplakao je ocean umivajući obalu do njega došetale su se patnje dječaka kojeg su pretukli na smrt. a pospane sirene pjevale su pjesmu za krvavi odlazak... Na blatnjavom putu sjedilo je dijete i njegova petnaest godina starija majka tamo je sunce zalazilo, hoće li sutra dopratiti njenog brata? Već prošlo je tristo istih zalazaka, odkad odveli su ga zeleni ljudi sa mržnjom na licima. Ali suton se prelio poput vrele lave, donosio je tek lijepe pjesme iz daljine... usnulo je dijete u naručju majke njegovo lice govorilo je... jutro donosi nade. |
23.01.2006., ponedjeljak
Sjene
|
Sjene su sjele... na mene, a nisam im se nadala, ne danas. Klapale su svojim nožicama po kristalnom podu uprljanom suzama. Prisustvo njegova lika nije pomagalo... tako bezlično i bljutavo misli su se borile sa tišinom. On se ustao i rekao da mora otići, nedugo zatim je preminuo. Sjene su gušile svojim oštrim dahom, a smijeh je nadvladao tugu, beskrajne povorke lažljivaca, grabežljivaca su ga vodile na drugu stranu.... oni nisu patili ne samo su slavili. Vrane su grakale na posljednjem počivalištu najljepše pjesme o smrti, vrane nositeljice boli, oštrih kljunova, sjajnog perija... Sjene su završile svoju igru i odnijele me do izlaza. |
19.01.2006., četvrtak
Razlog za ljubav
|
Vizionar je dotaknuo moje vjeđe Pogledala sam svijet i osluhnula srcem. Najljepše arije je ispjevala tama. U dubini, pješčane su se dine oblikovale pod vjetrom. Moje misli su mirisale njihovu snagu snagu pretvaranja.... snagu rušenja... Dočekivala sam tvoje duboke korake dolje kroz oluju, a vjetar je huktao- Volim te, jer su me donijeli tebi... Ne postoji razlog za ljubav, smijao se vrtlog Ali, ja te volim jer su me donijeli tebi, jer je tako zapisano i jer tako treba da bude... Volim te, jer samo u tvojim očima i na tvojim usnama mogu prepoznati ljubav... I vrtlozi su neprestanice plesali, a tvoji koraci su sve dublji sve bliži bivali. Kleknula sam raširivši ruke, tvoj dah je sada dodirivao moje lice. Dah zvijeri... Nadjačani otkucaji srca i ti gdje me proždireš. Zaplakala sam kao dijete... Napokon....upoznala sam ljubav ...u tvojim zjenicama ugledala sebe. |
20.12.2005., utorak
...nadam se da ćeš otići sa smiješkom...kao dijete
|
Čekaju da nas odvedu u posjećeni vrt. Znaš kako blijedo i uludo uzbudljiva dođe smrt... u čudan čas,nenajavljena,neplanirana. Kao strašan gost kojeg si doveo u postelju. Smrt od svih nas čini anđele. I daje nam krila gdje ramena budu. Glatka poput gavranovih kandža. Nema više novca ni lijepih odjela. Ovo drugo kraljevstvo najbolje se ipak čini. Dok drugima čeljust ne otkrije incest. I slobodnu poslušnost vegetirajućem zakonu. Neću otići. Više volim šačicu prijatelja od goleme obitelji. Jim Morrison Masakr Duše Stanovita čežnja, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Na podu sobe lokva krvi išibana duša tvojim bičem... Tiho vrištiš, uživaš u patnji, a ovo zgrčeno tijelo odmiče boli... Okrećeš leđa i izlaziš na vrata, tvoj zadnji osmijeh zaklonila je tama... Tišina se odbija od znojne zidove koji me privlače uz sebe i pokrivaju slikama... Sretnim slikama Slikama smijeha... A i dalje nepotopuna patnja i želim da se vratiš... obuzima me... izdajnička čežnja. |